U Zagrebu obilježena 100. godišnjica rođenja Alexandera Dubčeka

Matica slovačka Zagreb, Hrvatsko-češko društvo, predstavnik slovačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Češka beseda Zagreb obilježili su 23. studenog 2021. 100. godišnjicu rođenja slovačkog političara Alexandera Dubčeka, vođe Praškog proljeća 1968. o kojem je predavanje održao predsjednik HČD-a, povjesničar i bohemist Marijan Lipovac.

On je istaknuo da je Dubček jedna od osoba koja simbolizira razdoblje Čehoslovačke, jedan od trojice koji su poznati i izvan granica Češke i Slovačke, uz Tomáša Masaryka i Václava Havela te vjerojatno globalno najpoznatiji Slovak. „Bio je jednako omiljen i među Slovacima i među Česima, cijenjen u Europi i svijetu kao jedan od prethodnika Mihaila Gorbačova i njegovih reformi, no oko Dubčeka postoje i kontroverze, već zbog same činjenice da je bio komunist i čelnik komunističkog režima, a još više zbog nekih poteza koje je učinio, odnosno koje nije učinio, pogotovo u vrijeme gušenja Praškog proljeća i nakon njega. No u općoj svijesti preteže ono pozitivno, prije svega činjenica da je Dubček bio jedan od komunista koji je shvaćao njegove nedostatke i nepravde koje režim čini, i koji ih je pokušao promijeniti. .  Kad je shvatio da komunistička praksa ne valja, pokušao ju je mijenjati, ali zaboravio je da nije on bio taj koji odlučuje nego Moskva. Tek kad su u vrijeme Gorbačova reforme počele u samom Sovjetskom savezu komunizam je počeo popuštati i u ostalim zemljama“, rekao je Lipovac.  

Alexander Dubček rodio se 27. studenog 1921. u slovačkom selu Uhrovecu u okrugu Banovce nad Bebravou, a od 1925. do 1938. s obitelji je živio u SSSR-u. Po povratku u domovinu učio je za strojobravara, postao član Komunističke partije Slovačke, a 1944. pridružio se partizanima. Nakon Drugog svjetskog rata bio je na partijskim funkcijama u Trenčínu i Bratislavi, a od 1955. do 1958. pohađao je Visoku političku školu u Moskvi. Razdoblje destaljinizacije snažno je utjecalo na Dubčekovo političko profiliranje. Nakon povratka iz Moskve Dubček napreduje u hijerarhiji pa je 1960. premješten u Prag, na funkciju sekretara CK KP Čehoslovačke za industriju. Istodobno, aktivno je sudjelovao u radu rehabilitacijskih komisija, koje su imale zadaću proučiti i revidirati sve montirane političke procese, u kojima je stradalo više 200.000 osoba. Od 1963. do 1968. bio je prvi sekretar KP Slovačke i pokrenuo demokratske procese, a 5. siječnja 1968. nakon ostavke Antonína Novotnog postaje prvi sekretar KP Čehoslovačke čime počinje reformski pokret prozvan Praško proljeće. Važan događaj bilo je usvajanje Akcijskog programa 5. travnja u kojem se kao ciljevi postavljaju demokratizacija političkog i ekonomskog života, izjednačavanje statusa Češke i Slovačke (federalizacija države), rehabilitacija žrtava čistki, sloboda tiska… 

Akcijski plan izazvao je žestok otpor domaćeg konzervativnog partijskog članstva, ali istodobno nije bio dovoljno radikalan za dio javnosti i reformske struje koja je Dubčeku prigovarala da nema hrabrosti otvoreno stupiti u sukob sa sovjetskim moćnicima. Prigovarali su da Dubček želi samo demokratizirati partiju, ali ne i društvo, no on je htio u reforme ući krajnje oprezno. Kad je Moskva shvatila kamo vode Dubčekove reforme, počela je otvoreno optuživati vodstvo u Pragu za izdaju socijalizma i kontrarevoluciju i tražiti „zdrave snage“. Dubček je kategorički odbijao sve napade iz Kremlja i u tomu je imao podršku ogromnog dijela partijskog članstva i naroda, dok je u inozemstvu potporu dobio jedino od Josipa Broza Tita i Nicolaea Ceausescua koji su u kolovozu 1968. posjetili Prag. No pet zemalja Varšavskog pakta (SSSR, DDR, Poljska, Mađarska i Bugarska) okupirale su Čehoslovačku 21. kolovoza 1968. Dubček i najuži krug suradnika (predsjednik vlade Oldřich Černík, predsjednik skupštine Josef Smrkovský i predsjednik Narodne fronte František Kriegel) bili su uhićeni i tajno prebačeni u Moskvu, kako bi bili prisiljeni na predaju, a pridružio im se i predsjednik Čehoslovačke Ludvík Svoboda. U Moskvi su natjerani na kapitulaciju, svjesni da bi oružani otpor Čeha i Slovaka završio masovnim krvoprolićem.

Dubček je unatoč porazu svoje političke koncepcije ostao na čelu KPČ do travnja 1969. i tu mu je bila najveća životna i politička greška jer svojom je nazočnošću davao legitimitet novoj političkoj situaciji. S čela partije otišao je tek u travnju 1969. i bio  izabran za predsjednika Federalne skupštine. U rujnu je smijenjen i u prosincu poslan za veleposlanika u Tursku, no u lipnju 1970. vratio se u domovinu i za kaznu je smijenjen i izbačen iz partije. U javnost je Dubček ponovno zakoračio 1988. kad je dao intervju talijanskom komunističkom dnevniku L Unità, a iste godine sveučilište u Bologni dodijelilo mu je počasni doktorat i Dubček je dobio dozvolu režima da ga ode primiti. Doček u Italiji bio je veličanstven, a Dubček se sastao i s papom Ivanom Pavlom II. Dubček je na dan početka Baršunaste revolucije, 17. studenog 1989., bio u Pragu i na par sati bio uhapšen, a svoj prvi govor, na Václavskim náměstima održao je 24. studenog i tisuće ljudi je skandiralo „Dubček na hrad“, tj. Dubčeka za predsjednika. Unatoč karizmi, ipak je ostavljao dojam da živi u prošlim vremenima, jer u vrijeme kad ljudi više nisu htjeli čuti ni za kakav socijalizam, on je govorio o obnovi ideala socijalizma s ljudskim likom. Nakon što je Gustáv Husák 10. prosinca 1989. dao ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke krenula je utrka za njegovog nasljednika. Jedan od kandidata bio je i Dubček, no vlada koju je predvodio reformski komunist Slovak Marián Čalfa odlučila je za predsjednika podržati vodećeg češkog disidenta i predvodnika Baršunaste revolucije književnika Václava Havela koji je izabran 29. prosinca. Dubček je kooptiran u Federalnu skupštinu koja ga je 28. prosinca izabrala za svog predsjednika. Isti je položaj Dubček zadržao i nakon izbora u lipnju 1990. i ostao do lipnja 1992. Tada je na izborima izabran za zastupnika. Na toj dužnost je 1. rujna teško stradao u prometnoj nesreći na autocesti Prag-Brno od čijih je posljedica umro 7. studenog 1992. u bolnici u Pragu.

Slovaci danas Dubčeka smatraju jednim od svojih najvećih velikana, što se vidi i po posmrtnim počastima (trg pred parlamentom u Bratislavi, sveučilište u Trenčínu), dok u Češkoj nema nijednu ulicu ni trg.